2016-04-10

EXPRESS, 1. travnja 2016.

Hrvatska pravoslavna crkva

Početkom ožujka hrvatski arhiepiskop Aleksandar u mirogojskim je arkadama služio parastos, misu zadušnicu za pravoslavne Hrvate poginule tijekom domovinskog rata. Na grobu Petra Preradovića položena je pogača i bocu plavca, a pokraj groba stoji Aleksandar, poglavar Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) i moli za pokoj vječni poginulih hrvatskih vojnika pravoslavne vjere. Čita imena njih desetorice, od kojih se petero borilo u HOS-u. Spominje i dvojicu pripadnika 113. šibenske brigade, kojima svećenici SPC-a zadnjih godina nisu dozvolili ukop s vojnim počastima i hrvatskom zastavom na ljesu. Aleksandar nabraja imena pokojnika “Mihajlo, Vojislav, Stevan…hrabro poginuli za svoju hrvatsku domovinu”.

Među okupljenima je nekoliko vjernika koji u rukama drže tanke, dugačke svijeće karakteristične za pravoslavnu crkvu, a jedna od vjernica kći je svećenika one nekadašnje HPC, osnovane u NDH, čiji je kler pobijen 1945. Pokraj njih stoji nekoliko uzvanika koji nisu pravoslavci ali su došli dati potporu projektu - Mijo Crnoja, Dobroslav Paraga, Ante Beljo.

Aleksandar se preziva Ivanov i ima 30 godina svećeničkog staža u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, koju je napustio kad se preselio u Hrvatsku želeći sudjelovati u obnovi HPC. Došao je na poziv Zadranina Ive Matanovića, katolika koji je 2009. osnovao Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika.

“Matanović mi je rekao da će registrirati HPC, pa sam u svibnju 2013. preselio u Zadar. Prva je liturgija za obnovu HPC- održana u listopadu te godine u Pakoštanima” prisjeća se Ivanov, koji od tada živi u Hrvatskoj i odlično govori hrvatski jezik. Na fotografijama iz 2013. može se vidjeti Ivanov kako, u Matanovićevu društvu, vodi parastos na zagrebačkom Miroševcu, kod kenotafa (simboličnog groba bez pokojnika) patrijarha Germogena i ostalih svećenika HPC-a. Kenotaf je dao podići Michael Shardt – Kupčevskyj, nekoć mladi bogoslov HPC i unuk jednog od brojnih svećenika te crkve ubijenih 1945.

Ubrzo nakon obnove HPC Ivanov se razišao s Matanovićem. “Otišao sam kad je objavio da će HPC preći kod pape. Pa kakva je to pravoslavna crkva, zašto bi bila kod poglavara katoličke crkve? Zato sam nastavio samostalno. Od Nicolasa, patrijarha Europske pravoslavne crkve (EPC) sa sjedištem u Parizu u prosincu 2013. dobio sam sve dokumente za obnovu HPC kao podružnice EPC i tomos, odnosno ukaz kojim dodjeljuje autokefalnost HPC”, kaže Ivanov. U svibnju 2014. u Italiji je rukopoložen za episkopa hrvatskog, a na njegovu je inicijativu Sveti Sinod EPC-a tom prilikom patrijarha Germogena proglasio svetim.

Pokušaji uspostave autokefalne HPC imaju dugačku povijest i sežu do Eugena Kvaternika. Nesretni je Kvaternik 1871. poginuo u Rakovičkom ustanku, gdje je većina hrvatskih ustanika bila pravoslavne vjere. “SPC se proširila na Hrvatsku tek 1920., ranije je domaće pravoslavce okupljala Karlovačka mitropolija sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, tada u sastavu Austro- Ugarske. HPC je autohtona domaća crkva, sljednica Karlovačke mitropolije. Nekoć su se crkve nazivale po glavnom gradu crkvenog poglavara- carigradska patrijaršija, kijevska mitropolija, ohridska arhiepiskopija... Prva crkva nazvana nacionalnim imenom bila je Grčka pravoslavna crkva 1833., pa prije toga nema ni hrvatske niti srpske pravoslavne crkve”, objašnjava nam Ivanov. U novije vrijeme, HPC je pokušao obnoviti Radoslav Metodije Viličić, hrvatski katolik koji je 1993. na Svetoj gori prešao na pravoslavnu vjeru a kasnije je zaređen za jeromonaha.

Na zadnjem popisu stanovništva, onom iz 2011., čak 16.647 građana RH nacionalno izjasnilo Hrvatima, a vjerski pravoslavcima, što je u dovelo do ideje o obnovi HPC. Prvi su koraci, doduše, bili iznimno nespretni.

Ivo Matanović, koji se neko vrijeme predstavljao kao akademik, ne samo što nije pravoslavni vjernik, već je poznat po svojim proustaškim stajalištima, a u amblem HPC ucrtao je zemljovid NDH. Naravno, takav je istup izazvao niz kritika, što je Matanović ipak uvažio i sveo granice u amblemu na današnju RH. “Srpska televizija je dolazila tada u Zadar i radila reportaže o HPC. Time su nam napravili s odličnu reklamu, jer se na popisu 2011. pojavilo dvostruko više pravoslavnih Hrvata nego na prethodnom popisu”, zadovoljno će Matanović, s kojim smo razgovarali telefonski ili što bi on rekao- brzoglasno.

Matanović je osnovao Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika ne bi li, po isteku roka od pet godina koji propisuje Zakon o vjerskim zajednicama, podnio Ministarstvu uprave zahtjev za upis u Registar vjerskih zajednica RH. Taj je rok prošao, no ostaje mu još jedan uvjet- mora sakupiti potpise 500 osnivača što nam je Matanović priznao da ne može ispuniti.

Aleksandar Ivanov se zato odlučio za lakše rješenje. Naime, novoosnovana vjerska zajednica se može upisati i kao postojeća crkva sa sjedištem u inozemstvu. Ivanov tvrdi da ima apostolsko nasljeđe, što je uvjet za svaku priznatu pravoslavnu crkvu, preko pariške EPC. Ministarstvo uprave ipak ga je odbilo upisati u registar, pa se žalio Upravnom sudu.

“HPC bi se trebala upisati po istom stavku Zakona o vjerskim zajednicama, kao što je učinila Crnogorska pravoslavna crkva u RH 2006. Osim toga, postoji ogroman kanonski problem- kad bi se htjeli registrirati kao udruga mlađi svećenici pet godina ne bi smjeli obavljati bogoslužje, a po pravoslavnom kanonu kad svećenik više od tri godine ne služi liturgiju prestaje biti svećenik”, napominje Ivanov. U odbijenici donedavnog ministra Arsena Bauka vidi politiku, smatra da ih nije htio registrirati jer baštine crkvu osnovanu za vrijeme NDH.

Bugarin se ne može načuditi takvoj logici. “Sve do dolaska u Hrvatsku nisam znao da je ovo zadnja država u Europi gdje drugi svjetski rat još nije završio. Pa kako bi se zvala ako ne Hrvatska pravoslavna crkva, ako živimo u Hrvatskoj? Autokefalne pravoslavne crkve postoje i u Poljskoj, Albaniji... Ne znam zašto je HPC na tako lošem glasu. Znate li zašto su ubijeni patrijarh Germogen i desetci svećenika HPC? Zbog razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj! Kao i naša predsjednica i ja mislim da u Hrvatskoj žive politički Hrvati, o kakvom razbijanju govorimo?”, kaže Ivanov.

Uz nasljeđe NDH, HPC ima i drugih problema. Bogoslužja Ivanov vodi u privatnim prostorima, na grobljima, u bolnicama, po konferencijskim dvoranama. Neko vrijeme je HPC u Zadru u jednoj kući uredila Crkvu proroka Ilije, no zbog skupog najma morali su iseliti. U Zadru je potom dobio na korištenje bolničku kapelicu, dok je Božićnu misu, na kojoj se okupilo 50- tak vjernika održao u zagrebačkoj Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana, odnosno kod mormona.

Postoji li opasnost da HPC nakon priznanja zarati sa SPC-om oko imovine, kao što se događa između etnički podijeljenih pravoslavaca u Ukrajini i Crnoj Gori? Ivanov tvrde da i onoga dana kad dobije registraciju neće tražiti sadašnju imovinu SPC.

“SPC je jedna strana crkva koja se bavi svojim poslovima u koje ne bih ulazio. Možda država odluči da nam dodijeli neke zgrade i crkve koje su za Austro- Ugarske izgrađene temeljem odluka I donacija Hrvatskog sabora i pripadale su nekadašnoj Karlovačkoj mitropoliji u vrijeme dok SPC još nije postojala, već joj je to naknadno poklonjeno, u doba Kraljevine Jugoslavije”, rekao nam je Ivanov. Nije isključena niti nova gradnja - prije mjesec dana je hrvatski iseljenik u Australiji Marko Franović javio Ivanovu da će donirati milijun kuna za gradnju crkve HPC u Kninu.

U međuvremenu se u priču o HPC vratio i njen začetnik Ivo Matanović, koji se zbog bolesti neko vrijeme povukao iz javnosti. “Čim prizdravim oživit ću HPC, koju će voditi Crnogorac Jelisej Lalatović”, kaže Matanović, a potom predstavlja i svoju novu ideju. “Osnovat ću Hrvatsku pravoslavnu- katoličku crkvu! Ima puno pravoslavnih vjernika koji idu u katoličke crkve, oni žele da se to nekako ozakoni i već mi se javljaju katolički svećenici koji žele postati pravoslavni. Bit će to prva ekumenska crkva u svijetu”, najavljuje Matanović.

okvir

Komentar o uspostavi HPC pokušali smo dobiti u SPC-ovoj Mitropoliji zagrebačko- ljubljanskoj, a kako u tome nismo uspjeli možemo jedino podsjetiti na priopćenje iz 2009., kad je SPC apelirala na hrvatske vlasti da ne dozvole osnutak udruge pravoslavnih Hrvata.

“Poznato je da je HPC formirana 1942. u vrijeme fašističkog i ustaškog režima Ante Pavelića u NDH. Tadašnji Pavelićev režim izvršio je genocid nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom u NDH, a cilj fantomske HPC je bio da uništi svaki trag postojanja pravoslavlja i pravoslavnih Srba na ovim prostorima”, pisalo je u tom priopćenju, iako postoje i drugačija mišljenja- da je upravo uspostava HPC spriječila nastavak ustaških zločina nad Srbima.

2. Bonifacije (Andrija Škulić)

 Uz HPC koju vodi arhiepiskop Aleksandar, postoji još jedna crkva istog imena, a na njenom je čelu Bonifacije, “arhiepiskop zagrebački i metropolit Hrvatske pravoslavne crkve”.

Bonifacije, čije je svjetovno ime Andrija Škulić, u javnosti se prvi puta kao poglavar HPC-a pojavio nedavno, na proslavi Dana hrvatskih branitelja Vukovara, a što je dosta nespretno zabilježio i dnevnik HTV-a. Objavljeno je naime kako su "po prvi puta sudjelovali predstavnici pravoslavne zajednice", iz čega bi se moglo pogrešno zaključiti da su braniteljsku godišnjicu uveličali predstavnici Srpske pravoslavne crkve (SPC). Međutim, osoba u mantiji pravoslavnog svećenika nije bio pripadnik srpske, već hrvatske pravoslavne crkve, i to ne one Aleksandrove nego druge, Bonifacijeve.

Zasad niti jedna od tih dviju crkvi zasad nije upisana u Registar vjerskih zajednica RH, a zanimljivo je da je Škulić tek zadnjih godina prešao na pravoslavlje. “Istina je, rođen sam kao katolik, učio sam za svećenika, a kad sam vidio da hrvatski pravoslavci ne žele u svećenstvo zbog ljepote same liturgije stavio sam se u službu bogu i narodu i sada vodim HPC”, objasnio nam je razloge svog prelaska.

Ovih je dana preko svog Facebook profila Škulić pozvao političare da uz čestitke katoličkom puku čestitaju Uskrs i pravoslavnim vjernicima na dan 27. ožujka. Dragovoljački portal sklon Aleksandru Ivanovu taj je poziv izvrgnuo ruglu navodeći da, iako neke pravoslavne crkve slave Božić isti dan kad i katolici, po Gregorijanskom kalendaru, Uskrs svi pravoslavci slave po Julijanskom kalendaru, a ove godine on pada tek 1. svibnja...

“Mi nismo neka šarlatanska, nego Sveta HPC koju ne vodi bugarski turist nego Hrvat pravoslavac! Kanonsko nasljeđe crpimo iz Bjeloruske pravoslavne crkve sa sjedištem u Sao Paulu, imamo svoje episkope i duhovnike, priznati smo od drugih sestrinskih pravoslavnih crkvi i sami donosimo Svete Odluke. HPC je tako na zasjedanju našeg Svetog Sinoda početkom siječnja odlučila da se blagdani Božić I Uskrs slave i časte kad i zapadna, rimokatolička crkva. Stoga, se ne radi o nikakvoj zabuni!”, navodi Škulić.

U Svetom sinodu (pravoslavni pandan Biskupskoj konferenciji) te HPC uz Škulića sjede Čeh i- Kamerunac! Čeh, “episkop Praga” Gabriel, svjetovnog imena Milan Kučera, tajnik je HPC. Treći član Svetog sinoda je “Egzarh Svetog Germogena HPC za Afriku, njegova Eminencija Germogen Patrick (Mbomo), Arhiepiskop Kameruna”, kako ga oslovljava Škulić. Kako se Kamerunac- koji je svoje crkveno ime dobio po Germogenu, mitropolitu nekadašnje HPC iz vremena NDH, a javno se predstavlja kao starokatolik- našao na čelu hrvatskih pravoslavaca?

“Izabrali smo Afriku, kojom se, kao i po Latinskom Americi, pravoslavlje snažno širi i HPC po Africi osniva svoje župe. Tamošnji su vjernici jako siromašni i htjeli su se pridružiti jednoj solidnoj crkvi, dobro su ispitali da vide što je HPC i nisu se tek tako odlučili za nas! Ja i moj tajnik Gabriel morali smo im sve dokumentirati o tome kako je HPC još 1942. bila autokefalna i ima ispravno apostolsko nasljeđe, te da smo obojica valjano zaređeni”, govori nam Škulić što je sve morao proći da pridobije afričkog člana Svetog sinoda HPC-a.

Niti Škulić ne vidi ništa loše u baštini Germogena, ruskog monaha svjetovnog imena Grigorij Ivanovič Maksimov koji je vodio HPC za vrijeme NDH. “A zašto bih? Pa priča o našoj crkvi traje još od 1861., iako smo priznati tek od vlasti NDH. Ta je HPC imala svoje apostolsko nasljeđe, priznata je od nekoliko drugih pravoslavih crkvi, pa čak i od strane srpskog patrijarha Gavrila. Eto i u doba NDH Srbi su nam pružili ruku i priznali HPC crkvu kao autokefalnu. Današnja HPC je pravna sljednica te Crkve koja je 1942. bila registrirana i uredno ima Rješenje za rad, stoga automatizmom imamo pravo na obnovu HPC. Nikako ne težimo fašizmu ili nacizmu, a to što je tadašnja vlast bila ovakva ili onakva je drugi par opanaka. Ta je HPC imala nemali broj svećenika, episkope, iako se oni nisu bavili politikom svi su pobijeni", podsjeća Škulić.

"Sada čekamo da nam država uruči taj papir pa da naši vjernici u Hrvatskoj mogu normalno ispovjedati, dolaziti u naše crkve. Želimo otvoriti Caritas, socijalne samoposluge, učilišta. Javila su mi se dvojica svećenika SPC-a koji žele preći u HPC, imamo i kandidate iz Češke, Kameruna, Grčke... Apsurd je da RH ustavom garantira pravo na slobodu vjeroispovjesti svima, osim nama Hrvatima pravoslavcima. Slava Bogu što mi je udijelio toliki križ da nosim za svoje vjernike i svoju domovinu”, ponosno će Škulić.

I dok on tvrdi da je kao poglavar HPC nazočio i predsjedničkoj inaguraciji Kolinde Grabar Kitarović, Ivanov komentira- “ako je i bio tamo, došao je kao običan građanin i napravio selfie”.

Ivanov je izrazito nezadovoljan što se i Škulić predstavlja kao poglavar HPC i unosi zabunu.

"Nije mi drago što se sada pojavio taj prevarantom koji samo želi doći do novca. Dosad nisam želio javno govoriti o tom glumcu- amateru koji po potrebi oblači odjeću pravoslavnog velikodostojnika iako nije svećenik niti teolog, pa čak niti pravoslavac, sve dok se u Vukovaru odjednom nije pojavio kao nekakav arhiepiskop HPC. Vrijeđa me ta laž, jer ja sam još 1984. bio rukopoložen za pravoslavnog svećenika. Morate znati da Škulić stalno mijenja svoj životopis, više puta je objavljivao da je postao episkop i svako malo javlja da je član neke nove crkve- navodno je rukopoložen je za đakona u Slobodnoj katoličkoj crkvi, potom za svećenika u Starokatoličkoj crkvi. U siječnju ove godine piše da je član Talijanske pravoslavne crkve, koja se u ožujku preimenovala u Anglo- kršćansku katoličku crkvu, a Škulić pritom sjedi u njenom Svetom sinodu. A gdje je tu njegova HPC? Crkva čiji je član nije hrvatska nego talijanska, nije pravoslavna nego već katolička i nije crkva nego sekta u koju nema niti jednog teologa i zaređuje žene za svećenice”, nabraja Ivanov.

“Početkom 2015. Škulić je htio preći u našu HPC, pa sam zatražio dokaz da je rukopoložen za svećenika, diplomu teologije kojom se hvalio i dokument da je neosuđivan. Ništa od toga nisam dobio, a onda se odjednom početkom 2016. počeo predstavljati kao crkveni poglavar svoje, lažne HPC. On nikad nije služio misu i nije teološki obrazovan. Arhiepiskop Bonifacije postoji samo u Facebooku", kaže Ivanov. Predočio nam je i dokumente koji pokazuju da je Škulić osuđen za krivotvorenje pri podizanju bankarskog kredita, a na suđenju se predstavio kao vozač sa srednjom prometnom školom. Na Škulićeve kritike da je izbačen iz Bugarske pravoslavne crkve Ivanov odgovara- "nisam izbačen već me mitropolit oslodobio parohijske službe kao protojereja kako bih došao služiti u Hrvatsku".

A što o postojanju dviju HPC misli Ivo Matanović, inicijator njene obnove? "Naivno sam nasjeo obojici, Ivanov i Škulić su mi se uvukli u HPC, preuzeli crkvu i sebe proglasili episkopima! Kad sam vidio tko su ogradio sam se od njih i oni od mene. Škulić je nepismen čovjek, prvo je sebe proglasio trapistom, fratrom, pa pravoslavnim đakonom a mene je i prevario za novac!"